Priča o zrnju

s5z87pil7b

Foto: stocksnap.io

Nekad davno dok je prababa moje prijateljice po imenu Perina bila mlada i dok je svijet još bio u povojima točno se znalo sve što se o životu trebalo znati. Neke su činjenice jednostavno bile toliko jasne da ih nije trebalo posebno objašnjavati. Tako je Peri ostalo u glavi da su 2+2 uvik 4. Najdraže su joj bile njezine “povrtne”(jer je uzgajala povrće u vrtu) ili kako bi govorila “životne istine”. Najvrjednija istina koju je stara Pera prenjela svojim potomcima bila je začuđujuće očita i u svojoj jednostavnosti banalna: “Iz zrna fažola (čitaj graha) nikad neće niknut ništa drugo nego fažol.” I može stat na glavu i počupat svu kosu, al iz fažola nikad neće nastat paprika. Pera bi mudro odvratila: “Ne more dite, jerbo u tom zrnu to ne piše.” I zato je prababi Peri bilo nejasno kako moderni ljudi ne vide da je i onaj mali zametak što u majčinoj utrobi, ponekad neželjen, raste 9.mjeseci malo “zrno čovika”. Pera je imala jasnu logiku: počevši od zametka pa sve do smrti kroz sve stadije života to malo “zrno čovika” uvijek je samo i jedino čovjek. Mnogi mudri i manje mudri umovi spore se oko toga kad počinje život. Peri je bilo jasno ko dan, da kad se spoje mamina i tatina stanica u zametak nastaje nova jedinka, ona ima sposobnost rasta, razvoja, hranjenja što znači da je živa i ukoliko je nešto nasilno ne spriječi u većini slučajeva za 9 mjeseci ugledat će svjetlo dana najglasnija mala napast s najslađim okicama i najsmrdljivijim gaćama na svijetu. Iz tog “zrna” neće nastati nikad ni mama ni tata ni paprika ni slon; nastat će novi čovjek. Zrno zapravo već jest čovjek, u početnoj fazi svog životnog puta. Peri nikako nisu bili jasni argumenti da je to “ženino tilo” i da ona s njim “more šta oće”, uostalom “ako more operirat tumor, izvadit krajnike i zube, operirat krivi nos, more i pobacit”. Istina, žena sa svojim tijelom stvarno može što hoće; pa ipak nije na odmet podsjetiti da genetski od trenutka začeća “de facto” zametak/dijete nije više njezino tijelo jer ima sasvim drugačije upute razvoja i sastava tijela, ono se samo služi njezinom maternicom (lijepo ime za ponekad veliko groblje) da bi se razvilo i osamostalilo. Uostalom i usporedba s tumorom i bolestima medicinski ne drži vodu. Zašto? Jer trudnoća nije bolest, već “drugo”, što će reći “posebno” stanje kojim žena prirodno daruje drugom.čovjeku zaštitu dok je još tako malen i ranjiv. Liječe se bolesti a diijete nije bolest. Činjenice, a ne osjećaji; činjenice, a ne vjerske istine zatucanih katotalibana (što Pera nikad nije bila- mislim zatucana) govore nepobitno:
– sve što ima sposobnost rasta, razvoja i hranjenja živo je;
– zametak ima svoj genom, različit od majke i oca, što znači da je posebna i nova jedinka;
– zametak ovce uvijek na koncu postaje janje, zametak mačke maca, zametak čovjeka logično neće biti trepavica, jetra, bubreg, pas, žirafa, auto i sl. nego čovjek.
Ako upucaš starca, ušminkanog menagera od 44.godine ili srednjoškolca počinio si ubojstvo. Ako usmrtiš “zrno čovika” zvano bebač dok je još u maminoj “drobi” počinio si pobačaj. Onda joj je susjeda Anđa, naravno Vlajna, objasnila da su stare istine odavno nadiđene velikim napretkom i da više nije važno je li nešto život ili nije, već je li korisno ili nije, je li služi čovjekovom poimanju sreće ili ne. Peri to nikako nije moglo u glavu jer joj je oduvijek najdraži lik iz bajke bio naivan i iskren dječarac koji je jedini imao petlje uzviknuti “car je gooool!”. Pera nije mogla u ništa zaodjenuti te puste nove i relativne istine jer nisu imale puno veze s njezinim iskustvom života. Više su imale veze sa poimanjem neke slike o životu po kojem je bitno uźivati, stalno biti sretan i po kojem je dijete prijetnja a trudnoća strašna bolest. Kažu “dogodilo se”, “omaklo se”, “ne znamo kako se to dogodilo”.
Nemojte misliti da je baba Pera bila neosjetljiva na ljudsku patnju; znala je ona šta znači izgubiti dijete spontanim pobačajem i onda gorke suze ronila godinama neutješna, znala je ona šta znači odgajati bolesno dijete, znala je ona i kumu koju je silovao neki vojnik u 2.svjetskom ratu i ostavio joj mnoge rane na duši i tijelu, no dijete nikad nije krivo za očevo zlo, pa ga je odgojila ko najveće blago svog života. Znala je Pera štošta o životu. Prije svega znala je ljubiti drugog, ponekad više no sebe, znala se žrtvovat za drugog i znala se divit životu unatoč svoj gorčini koju je ispila uz tek po koju kapljicu slatke radosti.
Današnji svijet nije oduševljavao Peru, sve je nekako sintetsko, umjetno, ubrzano, moderno i bez okusa, rekla bi Pera bez gušta. Oprostite prababi Peri što nije mogla shvatiti ove napredne stavove. Oprostite i piscu što vam sjećanja na njezine misli donosi, al’draga mi je bila ta topla, životna starica vedra duha, žuljavih ruku i bistre pameti.

Eva

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s