Biografija Ivana XXIII.

Kardinal Angelo Giuseppe Roncalli izabran je 9. listopada 1958. godine za 261. nasljednika sv. Petra na stolici rimskih biskupa te je uzeo ime Ivan XXIII. Rođen je 5. studenog 1881. godine u Sotto il Monte u Italiji.

U povijesti Crkve bit će posebno zabilježen kao pokretač Drugoga Vatikanskog sabora između 1962. i 1965., te blagi i dobri pastir Crkve koji je imao i veliku ulogu u diplomatskim odnosima. Zbog brojnih kreposti papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 3. rujna 2000. blaženim.

Papa Ivan XXIII. svojim životom i papinskom službom pokazao je da je katolička tradicija neprekinuta stvarnost otvorena budućnosti. Ali nije bio “tranzicijski” Papa, kako se neko vrijeme pogrešno smatralo “. To je ustvrdio direktor vatikanskog dnevnika L’Osservatore Romano, Giovanni Maria Vian u uvodniku posvećenom 50. obljetnici izbora venecijanskog patrijarha Roncallija za papu Ivana XXIII.

 Naime izbor patrijarha Venecije za papu smatran je kao ” tranzicijski” izbor. Taj izraz upotrebljavan je u diplomatskim krugovima zbog starosne dobi izabranog pape i s aluzijom o predvidivom prijelazu na novu situaciju nakon prethodnoga dugog i važnog pontifikata Pija XII.

Mislilo se da će pontifikat Ivana XXIII. kratko trajati i biti prijelazan, međutim on je odmah pomislio na saziv ekumenskog sabora. Najavio ga je 1959. godine i otvorio nakon četiri godine priprema. Bio je to Drugi vatikanski sabor, koji je postao središnji vjerski događaj 20. stoljeća.

Papa Ivan XXIII izjavio je da mu je misao na održavanje općega sabora došla kao nenadano nadahnuće Duha Svetoga. Buduća kršćanska pokoljenja bit će mu zahvalna što nije pustio da taj poticaj Duha, što ga je on u sebi osjetio, neopazice i bez traga isklizne iz njegove duše. I što se nije pobojao tog velikog pothvata, kojoj se posljedice ne mogu unaprijed točno predvidjeti.

Dosad je Crkva održala dvadeset općih sabora. U taj se broj obično ne uračunava apostolski sabor u Jeruzalemu oko g. 50 (usp. Dj 15,6-30), koji je kao prauzor svima saborima. Posljednji opći sabor bio je Vatikanski I, koji je trajao od 8. XII 1869. do 18. VII 1870, no koji službeno nije bio završen, nego samo odložen, zbog tadanjih političkih prilika. .

Vrijeme koje je proteklo od Prvog vatikanskog sabora nije baš osobito dugo, prema razmacima između nekih prijašnjih sabora: nema još ni sto godina. Ipak su se u svijetu odonda dogodile izvanredne promjene: više toga se izmijenilo nego što se prije izmijenilo od početka Crkve pa do Prvog vatikanskog koncila (R. Laurentin).

Mnogi su se zato bojali pothvata Ivana XXIII, jer se nipošto nije moglo predvidjeti kakve bi se sve sile u tim novonastalim prilikama mogle pokrenuti i kakva razočaranja doživjeti. Sabor je izvanredno sredstvo, uzbudljiv i dalekosežan događaj. Bolje je ići polaganije, utrtim putevima i prokušanim metodama. Mnogi su tako mislili. Papa Ivan ipak se smjelo odvažio na saziv sabora, s velikim povjerenjem u Duha Svetoga koji unutrašnje oživljuje i vodi Crkvu.

Kad je sabor 11.10.1962. otpočeo s radom, nije se moglo predvidjeti kakav će tok zauzeti i koliko će dugo trajati. Donošenjem svojih, dekreta Koncil je samome sebi dao određeni lik, no pravu dubinu i puninu zadobit će tek životnim ostvarenjem i uplivom koji će izvršiti na kršćane i na čovječanstvo. To ne ide samo od sebe, tu je potrebno zalaganje sviju.

Shrvan bolešću papa Ivan XXIII. umire (3. lipnja 1963. godine u 19:49) pred mnoštvom koje se natiskalo na Trgu sv. Petra podno Apostolskog dvora.

Posljednje riječi koje je izgovorio, držeći tajnikovu ruku, Ivana XXIII. bile su: ” Radili smo, služili smo Crkvi. Nismo se zaustavljali skupljati kamenje koje su s jedne ili s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacali. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju.

Pokopan je 6. lipnja u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu. U oporuci je izrazio želju da mu se u lijes stavi križ što mu ga je darovao Radini Tedeschi, njegov duhovni uzor.

Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad II. vatikanskog koncila 11. listopada , kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.

Drugi vatikanski sabor donio je 16 dokumenata na latinskom: 4 konstitucije, 9 dekreta i 3 deklaracije. Njihovi nazivi i skraćenice dolaze od prve dvije riječi. Vremenskim slijedom objavljivanja to izgleda ovako:

1963. g.

Sacrosanctum concilium (SC) – konstitucija o svetoj liturgiji

•  Inter mirifica (IM) – dekret o sredstvima društvenog priopćavanja (mediji)

1964. g.

Lumen gentium (LG) – dogmatska konstitucija o Crkvi

•  Unitatis redintegratio (UR) – dekret o ekumenizmu

•  Orientalium Ecclesiarum (OE) – dekret o istočnim katoličkim Crkvama

1965. g.

Christus Dominus (CD) – dekret o pastirskoj službi biskupa

•  Perfectae caritatis (PC) – dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života

•  Optatam totius (OT) – dekret o odgoju i obrazovanju svećenika

•  Gravissimum educationis (GE) – deklaracija o kršćanskom odgoju

•  Nostra aetate (NA) – deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama

•  Dei Verbum (DV) – dogmatska konstitucija o božanskoj objavi

•  Apostolicam actuositatem (AA) – dekret o apostolatu laika

•  Dignitatis humanae (DH) – deklaracija o vjerskoj slobodi

•  Ad gentes (AG) – dekret o misijskoj djelatnosti Crkve

•  Presbyterorum ordinis (PO) – dekret o službi i životu prezbitera

•  Gaudium et spes (GS) – pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu

Autor: Krunoslav Mihael Kičinbači

Izvor: www.zupa-ivan23.hr

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s