Razlikovne i dodirne točke župne kateheze i školskog vjeronauka

S obzirom na odnos župne kateheze i školskog vjeronauka, kako ih treba i lingvistički distingvirati, može se reći kako između njih postoji nerazrješiv vez i istodobno jasna razlika (Opći katehetski direktorij, 2000., br. 73). Poveznice jednog i drugog aspekta odgoja u vjeri prvenstveno je okvirni sadržaj koji se želi prezentirati, a to je otajstvo spasenja. U tom smislu i kateheza i vjeronauk se prvenstveno baziraju na načelu vjernosti Bogu i vjernosti čovjeku.

No, i specifičnosti koje imaju idu za određenom nadopunom i jedinstvenim ciljem. Tako se mogu uočiti njihove vlastitosti s obzirom na: ciljeve, mjesto izvođenja, adresate, metodu, sadržaj, osobe koje “izvode” katehezu ili vjeronauk, korelaciju s drugim životnim područjima itd.

S obzirom na ciljeve, temeljni cilj je isti, tj. privesti onoga koga se “poučava” zrelosti vjere i osposobiti ga za djelovanje, međutim dok je glavna svrha vjeronauka što cjelovitije upoznavanje s vjerom (prvenstveno na informativno-spoznajnoj razini, a kojoj su dodane i druge), svrha kateheze je uvođenje u što dublje iskustvo vjere (koja ne zanemaruje intelektualnu razinu, razinu znanja, ali ona nije primarna). U tom smislu, kateheza nužno mora biti povezana s cjelokupnim životom jedne župe, dok vjeronauk nastoji interdisciplinarno utjecati na život škole. Tako, dok će kateheza više poticati na djelovanje unutar crkvenog organizma, odnosno na aktiviranje u župi, ne isključujući i druge oblike, napose premišljeno egzistiranje unutar obitelji, škole, na radnom mjestu itd., vjeronauk će više biti usmjeren na djelovanje u društvu, dakle na promjenu kulture, ali također bez zanemarivanja ostalih dimenzija pastorala i apostolata.

S obzirom na mjesto izvođenja, također su bitne razlike. Dok se kateheza “vrši” u, uvjetno rečeno, polusakralnom prostoru (npr. vjeronaučnoj dvorani pri crkvi, pastoralnom centru koji u svom sklopu ima kapelicu ili sličan prostor itd.), vjeronauk se “izvodi” u manje ili više profanom ambijentu, a nerijetko čak i ambijentu koji je neprijateljski raspoležen prema vjeri i Crkvi (npr. izuzetno je velika razlika od katoličkih škola do škola u kojima nastavni kadar čine većim dijelom ateisti i distancirani kršćani, a što nije rijetkost).

Nadalje, dok je vjeronauk usmjeren isključivo djeci i mladima osnovne i srednje škole, te evetualno u određenom smislu studentima u studentskim domovima, kao i djeci predškolske dobi u vrtićima i sličnim ustanovama (no, dva potonja vjerska odgoja su zapravo negdje između kateheze i vjeronauka), kateheza poznaje tzv. katehezu životnih dobi, ali istovremeno nastoji obuhvatiti i širu populaciju, usmjerujući svoje djelovanje na odrasle, razne interesne skupine, stare i bolesne itd. S druge strane, naslovnici kateheze i vjeronauka se bitno razlikuju po svojoj pripadnosti Crkvi, a također i po stupnju zrelosti vjere. U tom smislu, kateheza češće nego vjeronauk, može očekivati veći stupanj crkvenosti nego vjeronauk, kojega pak većim dijelom pohađaju distancirani i indiferentni kršćani. Ipak, kad su u pitanju ona djeca koja se pripremaju na župnoj katehezi za sakramente euharistije (prva pričest), pomirenja i potvrde, kao nerijetko jedini oblici župne kateheze, zapravo se uočava kako su oni ona ista skupina koja pohađa i vjeronauk (a nerijetko tu katehezu predvodi i isti vjeroučitelj, iz čega se vidi iskrivljena narav kateheze u praksi, odnosno da je ona još uvijek, ako se uopće vrši, preslik vjeronauka, a to nipošto ne bi trebala biti, nego bi nužno morala razvijati vlastite specifičnosti).

Kateheza i vjeronauk se ponekad razlikuju i s obzirom na metodu. Dok će u vjeronauku gotovo redovito biti u pitanju induktivna metoda antropološkog tipa, odnosno u prenošenju vjerskih vrednota obično se polazi od ljudskog iskustva koje se potom nadograđuje, kateheza će, uz tu metodu, moći češće primijeniti i deduktivnu, odnosno polazeći od izravnijeg govora o Bogu doći do osmišljavanja određenog životnog iskustva.

Iako je glavni sadržaj kateheze i vjeronauka isti: na temelju Svetog pisma, Predaje i crkvenog učiteljstva progovoriti o Božjem spasenju čovjeka u otajstvu njegova Sina, konkretni sadržaj, odnosno okvirni plan i program, se podosta razlikuje. Primjerice, prema našem Planu župne kateheze, posebno se poučava u odnosu na liturgijsku godinu, Vjerovanje i sakramente, dakle na ono što spada u bit vjerovanja, na vjeronauku su bitnije i drukčije zastupljene i druge teme iz drugih znanstvenih područja, kao npr. religije svijeta (religiozna kultura), psihologija, etika, sociologija itd.

S obzirom na osobe koje “izvode” katehezu i vjeronauk, češće postoje razlike i specifikacije. Tako vjeronauk “predaju” najčešće laikinje, laici, potom redovnice, redovnici, te u znatno manjoj mjeri svećenici. Katehezu, barem neke oblike, pak češće izvode svećenici, redovnici i redovnice, a manje laici. Takav kontingent već pokazuje koje je primarnije usmjerenje kateheze, a koje vjeronauka. No, dobro je da svećenici također budu prisutni u školi, a teolozi laici na župnoj katehezi, no pri tome treba striktno voditi računa o zahtjevnosti i naravi kako jednog, tako i drugog oblika odgoja u vjeri (npr. nedopustivo je opravdavati fakultativno pristupanje određenog broja svećenika vjeronauku, bez pripremanja za sate i s čestim izostancima, što uvelike pridonosi devalvaciji vjeronauka; isto se može primijeniti na teologe laike koji doslovno obavljaju katehezu u župi, jer ju smatraju opterećenjem i ne doživljavaju je kao svoj vlastiti oblik djelovanja).

Osim toga, kod kateheze se jasnije uočava povezanost trinoma: kateheza – liturgija – caritas (djelovanje ad intra), dok je kod škole uočljiviji trinom: vjeronauk – drugi predmeti – društvo (djelovanje ad extra). Drugim riječima, vjeronauk, ma koliko se trudio, ne može u dostatnoj mjeri zahvatiti liturgijsku, sakramentalnu, dijakonijsku i koinonijsku dimenziju kao kateheza, dok kateheza opet ne može u tolikoj mjeri kao vjeronauk biti okrenuta na uspostavljanje ispravnih vrjednota u društvu. Međutim, i katehezu i vjeronauk ujedinjuje jedan drugi trinom, a to je: obitelj, škola, crkva. Drugim riječima, i kateheza i vjeronauk žele zahvatiti preko izravnih adresata i druge, napose obitelj, tako da se tek u njihovoj međusobnoj nadopunjujućoj ulozi može na ispravan način obogaćivati obitelj, te tako oplemenjivati mnoge vidove kako u Crkvi, tako i u društvu.

S obzirom na sve rečeno, proizlazi kako je specifičnost vjeronauka, kao školskog predmeta, prvenstveno u tome što je pozvan prodrijeti na područje kulture, te kao takav pronaći poveznice s ostalim ljudskim znanostima i ljudskim djelovanjem uopće. U tom smislu, vjeronauk ima svrhu djelovati interaktivno i interdisciplinarno, odnosno pobuđivati evanđeoske impulse kako prema i između izravnih adresata, tako i prema i između ostalih školskih predmeta, odnosno njihovih nositelja, tj. konkretnih profesora, a također i prema obiteljima svojih vjeroučenika. Župna pak kateheza prvenstveno nastoji oko otkrivanja duboko vjerničkog identiteta osobe, te na temelju toga izgrađuje mnoštvo poveznica prema mnogostrukim oblicima župnog doživljavanja (koinonija), slavljenja (liturgija), svedočenja (martirija), te djelovanja (dijakonija). U tom smislu, oba su oblika odgoja u vjeri komplementarna, što odbija svaku mogućnost isključivosti jednog ili drugog.

Autor: mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Izvor: www.vjeraidjela.com

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s