Molitva prije jela

Kad pišemo nešto pod inspiracijom riječi samo lete iz nas kao “asevi” iz rukava. Ponekad je teško usredotočiti se na samo jednu temu jer u glavi nam je zbrka zbog milijun misli, tema, dilema… Za koju se odlučiti, o čemu razmišljati? Ili se jednostavno prepustiti današnjem trendu ne razmišljanja, pustiti mozak na pašu i to je to? Hm… Meni je ipak draže razmišljati pa neka me malo i zaboli glava od tog “mozganja”. Jedna od takvih misli je molitva, molitva prije jela. Danas kad sam išla ručati uzela sam tanjur u ruke i kao uvijek prije jela učinila znak križa. I što sad? Nisam uvijek činila znak križa i ne znam kad sam započela s tim. Kažu da “sve polazi iz obitelji”, ali kod mene to nije slučaj. Tek je unazad par godina moja majka počela intenzivno moliti i to prije svakog jela, a mene je sram pridružiti joj se. Heeeej, kakav sam ja to katolik, kršćanin, sramim se zajedničke molitve?!?!? U čemu je točno problem? Izvlačim se riječima “nisam navikla”, a uz to samu sebe kritiziram i govorim sebi, pa i drugima “nikad nije kasno započeti”. Vratimo se na moje današnje jelo. Gledam ja u taj tanjur, gleda on mene, idem se pomoliti u sebi, zahvaliti za to jelo. Molitvu započinjem frazom iz filmova „Zahvaljujemo ti Gospodine na ovom jelu…“ i onda osjetim kako blebećem. Blebećem, a da uopće nisam svjesna, od svoje udobnosti i navike na svakodnevnu mogućnost od tri pa i više obroka, koliko sam blagoslovljena što uopće imam priliku za to. Posvještavam si situaciju, pokušavam se koncetrirati i počinjem ovako: „Gospodine, znam da nisam zahvalna na ovome jer zapravo nisam ni svjesna toga kakve privilegije imam, uzela sam to zdravo za gotovo, dopusti mi i daj mi milost da svaki obrok što si mi ga darovao i omogućio gledam kao Tvoj veliki blagoslov.“ Da budem iskrena, meni je muka npr. ako ne kupim svoju treću, četvrtu ili petu jaknu u nizu, jer mi ne paše uz određenu kombinaciju. O majko mila kako sam samo površna… Nije da mi je to glavni i jedini cilj u životu, nema ništa loše u tome da se netko voli srediti ili ako ima mogućnost uzeti više toga, ali nekako smatram i za sebe i za ostale da je bitno početi od malih stvari i cijeniti ih. S vremenom uz toliko izbora i mogućnosti, pogotovo ako nam je sve dostupno, zaboravimo cijeniti upravo te male stvari, poput skuhanog jela, i naše granice tih „malih stvari“ u nama neprimjetno počinju rasti, a time i naši prioriteti. Pa neka je i meni napokon došlo do glave da se dragom Bogu zahvalim na tom što mogu danas i sedam puta jesti što god poželim, a modne kombinacije i dalje će biti u glavi. Od sada ću se polako početi uključivati u molitvu sa svojom majkom, možda povučemo i ostale ukućane, jer najbolje je pokazati vlastitim primjerom. Bože oprosti mi moju malodušnost i moj sram.

Ana Štrkalj
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s